Gost osme epizode druge sezone Meridianovog podkasta Indirekt bio je Dario Damjanović. 

Bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine, a današnji trener Orašja Dario Damjanović bio je gost osmog izdanja druge sezone Meridianovog podkasta Indirekt. Sa Damjanovićem smo prošli kroz mnoge zanimljive teme kao što su igranje za splitski Hajduk, Kajzerslautern i reprezentaciju Bosne i Hercegovine, ali i mnoge poteškoće koje su se pojavljivale na njegovom fudbalskom putu. 

“Već na prvi kontakt Bajramovića sa loptom sam vidio da je on ‘vanzemaljac’. Morao sam ga poslije dodirnuti da vidim da li je od krvi i mesa. Stvarno je bio ekstreman talenat, ono nisam vidio nikada u svom životu. Jedna impresija je ostavila traga na mene. Bio sam sa Džemom Berberovićem u sobi i on je otišao negdje, ne znam gdje tačno, a ja sam izašao iz sobe da potražim društvo. Došao sam iz Modriče i nisam znao s kime uopšte ja treba da se družim. Izašao sam iz sobe i vidio da dolje sjede Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić i ostali, bilo ih je četiri, pet, a ja sam bio na prvom spratu i nagnuo sam se preko šanka koji je tu stajao” – započeo je Damjanović priču o prvim impresijama iz reprezentacije Bosne i Hercegovine, pa nastavio:

“Kada su me ‘skontali’ rekli su mi da siđem dolje, a ja sam otišao u sobu i zapitivao se šta ja imam sa njima pričati. Ovaj igra u Hamburgu, ovaj u Bajer Leverkuzenu… Ali ajde, zvali su me, ne mogu ne otići. Spustio sam se dolje, odmah su mi rekli da sjednem sa njima i popijem nešto. Nisam znao ni šta treba da pijem, popio sam čaj jer sam računao da sportisti ne piju kafu. Počeli su me ispitivati: ‘Šta ima, kako je u Modriči’? Ja sam iskreno odgovarao da kasni malo plata, a oni su kroz šalu odgovarali da kasni i njima u Bundesligi. Kupio me time Barbarez koji me je zvao kao ‘običnog smrtnika’ i to mu nikada neću zaboraviti, o njegovim ljudskim kvalitetima suvišno je govoriti”.

Jedan od igrača koji je ostavio najbolji utisak na Damjanovića bio je Miralem Pjanić, a posebno ističe period kada je Miroslav Ćiro Blažević selektirao i vodio “Zmajeve”. 

“Pjanić je došao u moju sobu kada smo bili na Ilidži. Slabo je pričao naš jezik, imao je tada oko 17 godina. Ja sam uvijek bio sam u sobi, a tada su bili Džemo i Keno Hasagić tu. Ušao je on kao dječak i predstavio se. Pokušavao je progovoriti na našem i predstaviti se, a nama je to bilo pomalo komično, ali i njemu. Sjećam se prvog treninga sa njim na terenu u Hrasnici. Podloga je bila jako loša, a mi smo igrali ‘ševu’. Svi smo se borili sa dodavanjima lopte osim njega. Kako god da mu lopta odskoči on je odigra perfektno i uvijek ima isti izraz lica. Njegove kvalitete su neosporne i dokazane, ali je tada pokazao da je ogroman potencijal i glupo bi bilo da to neko nije vidio ili prepoznao” – rekao je nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine, pa dodao: 

“Promijenio sam veći broj selektora, ali kod Ćire Blaževića je bila najbolja atmosfera. Uvijek tvrdim da se mi kao Bosna i Hercegovina moramo na tome bazirati, a ne na nekim kvalitetima koje forsiramo. Naši glavni kvalitetu su zajedništvo i borbenost, a kad smo ostali bez toga onda su krenuli problemi. Nekada je bilo izlazaka, karti, ništa tu nema sporno i ne znam u kojoj reprezentaciji toga nema. Sjećam se kad smo igrali sa Hrvatskom prijateljsku utakmicu Luka Modrić, braća Kovač i Eduardo da Silva su sa nama zajedno sjedili u Avazu dan prije utakmice. Braća Kovač su pušili cigare, ali tu nije bilo ničega spornog. Iza sebe su imali rezultate i to je najvažnije.

Otišli smo u Španiji i izgubili 1:0, dobili smo gol iz ofsajda pred kraj. Odigrali smo korektnu utakmicu, a svi su mislili da će biti gore. Mi jednostavno nismo dopustili da više izgubimo. Ja sam tada dobio dijete i pitao sam Ćiru kad smo se vraćali kući da odem da ga vidim, jer je naredna utakmica bila za četiri dana, ali mi on nije dopustio. Ja sam prešutio i naravno sjeo u auto i otišao da vidim dijete. Pretpostavljam da on nije znao za to, ali i da jeste zašto bi bilo ko kvario tu atmosferu. Vratio sam se sutra, nisam bio ni na doručku, a Spahić me je ‘sačuvao’. Poenta priče je da smo se svi držali zajedno i niko nije dao ni na koga i niko se nije izdvajao, ma gdje god da igrao. 

Prije te utakmice smo igrali karte, nismo mogli ni spavati, neki su pušili u sobi. Ćiro je došao u sobu, samo je vidio da je tu nas sedam, osam koji smo standardni samo je kratko rekao: ‘Nemojte dugo momci’ i otišao. Sutradan je natjerao Spahu da trči krug okolo terena, pa mu rekao da nije znao da i on puši, a Spaha niti pije, niti puši. Ćiro je jednostavno znao kako napraviti dobru atmosferu. Kada je bio trener Hajduka mogao mi je da je htio dati dva noža u ruke i reći da napadam ljude i ja bih to morao raditi”.

Kao najvažniji period svoje karijere Damjanović ističe onaj u kojem je igrao za splitski Hajduk, a otkrio je kako se moglo desiti da prije toga postane igrač zagrebačkog Dinama. 

“Prvo su dolazili ljudi iz Dinama, a prema informacijama koje sam ja dobio zaključili su da sam imao neke probleme, kao što je trčanje na petama i druge neke stvari koje nisam imao gdje ni naučiti. Odrastao sam u ratnom vremenu u kojem je malo ko obraćao pažnju na djecu. Mene je motivisalo to što nisam otišao u Zagreb. Ne mogu reći da sam bio neki Hajdukovac prije odlaska u Split koji me je privlačio svojom težinom. Bez imalo razmišljanja sam pristao da idem u Hajduk. Znam iz koje sam porodice otišao, bili smo siromašniji i imali svoje probleme. U Modriči sam igrao za platu od 100 evra, ali što moja supruga kaže trebale su nam pare samo za dva čaja, a to se nekako skupi. 

Sjedio sam u jednom kafiću sa svojim prijateljima, a tada je bila popularna fora da te ljudi zovu sa lažnih brojeva i lažno se predstavljaju kao novinari. Meni je zazvonio telefon, vidio sam hrvatski broj, a sa druge se strane čovjek predstavio kao Igor Štimac. Bio sam iznenađen i ništa nisam povezivao. Kada me je pitao da li sam zainteresovan da dođem u Hajduk rekao sam mu da mi nije do zezancije u tom trenutku jer sam već dogovorio sa ujakom da radim kod njega na pumpi. Rekao mi je samo da imam vremena sutradan do 12h da dođem na ‘Poljud’ ako želim. Rekao sam mu da nemam načina kako da dođem, a on je samo rekao da ću doći ukoliko imam želju. Rekao sam sve prijateljima, a oni su se smijali i govorili da je šala u pitanju. Nazvao sam potom pokojnog Milana Jelića koji je preko svojih konekcija saznao da je Hajduk stvarno zainteresovan za mene.

Nazvao sam prijatelja iz Šamca i rekao mu da me vozi, da će Hajduk pokriti troškove puta, a ako ne bude onda ću mu ja vraćati na rate. Otišli smo i stigli na ‘Poljud’ oko 11h. Igor je stigao Mercedesom sa naočalama na glavi, nikada neću zaboraviti tu scenu. Platio je momcima koji su me dovezli, pa me poveo u kancelariju. Kada sam vidio ugovor pitao sam ga prvo koliko je to para, jer nisam u tom trenutku mogao napraviti konverziju iz kuna u KM, vjerovatno od te euforije i adrenalina nisam ni znao šta potpisujem. Sve je bilo regularno, da se ne bi dovodilo nešto u pitanje. Otišao sam samo sa četkicom za zube, nisam imao kaladont. Ne želim to da krijem, niti se toga stidim, to je bio moj život i treba da bude podstrek svima koji misle da je nešto nemoguće. Bez škole fudbala sam zaigrao u Hajduku i Kajzerslauternu”. 

Današnji trener Orašja sa Hajdukom je 2005. godine osvojio titulu prvaka Hrvatske, što splitskom klubu do današnjeg dana niti jednom poslije toga nije pošlo za rukom. 

“Kada smo poslije poraza od Šelburna sletili u Split i krenuli ka stadionu na ulicama nas je čekao kordon nezadovoljnih navijača. Autobus je bio polupan, a ja onda nisam sedam dana izlazio sa ‘Poljuda’. Onda sam u narednom kolu dao gol protiv Međimurja za 3:1, pa je onda krenuo neki bolji svijet. Ja sam bio igrač koji je radio na destrukciji igre protivnika, a zbog toga me publika voljela. Tamo nema sredine. Ili si majstor koji gura loptu kroz noge ili radiš ovo što sam ja radio. Niko tamo ne voli sredinu. 

S obzirom da je to bilo jako davno teško se sjetiti svih detalja, ali neke stvari nikada neću zaboraviti. Brodom smo plovili morem ispred rive na kojoj su se nalazili navijači koji su skakali u more i plivali ka nama. To nikada nisam vidio u životu, izgledalo je kao da se mogu potušiti jer su se htjeli popeti na toliko veliki brod. Ono je čisti fanatizam. Sjećam se jednom da smo ili minimalno pobijedili Pulu kući ili odigrali sa nekim neriješeno, a ja sam poslije utakmica išao da kupim hljeb u prodavnicu. Kada sam ušao unutra i tražio dobio sam samo odgovor da ga za mene nema, jer ga ne zaslužujem.

Shvatio sam šta je bilo i poslao sam tadašnju djevojku, a današnju ženu da ode i naravno da je ona mogla da kupi. Kad je loše onda je loše, ali sjećam se i obrnute perspektive. Kada smo pobijedili Dinama otišli smo do kafića pored stadiona koji je bio prepun. Nije bilo nigdje mjesta, ali je cijeli sto ustao da ja sjednem. Sutradan žena i ja idemo da kupimo dušek, ali nam ne daju da platimo, sve je bilo džabe. Kada je dobro onda sve može, ali kada nije…”

Kada je završio igračku karijeru Damjanović se odmah prihvatio trenerskog posla, a prvi angažman u seniorskom fudbalu imao je u Zvijezdi iz Gradačca. 

“S obzirom da sam rođen u Gradačcu smatram se dijelom tog grada. Kao igraču u Zvijezdi mi je bilo stvarno lijepo, pogotovo zbog navijača koji daju dodatnu težinu tom klubu, ali eto kao trener sam imao ružno iskustvo jer su stvari na kraju ispale onako kako nisu morale. Sve se to negdje vrati u životu, a oni znaju u kakvoj sam ja situaciji bio. Kada sam dolazio tada niko nije htio da preuzme klub, a ja tu Zvijezdu stvarno volim. Meni je bilo malo neobično doći, ali sam došao iz ljubavi. Ne zbog ljudi koji su pregovarali sa mnom, iako su oni moji prijatelji, oni svoj posao rade kako rade. Što se tiče novca odmah sam im rekao da me ne zanima. Projekat je bio da ostavimo Zvijezdu u ligi i izvučemo je iz teške situacije i to me je privuklo.

Prvo smo kolo dobili GOŠK, pa Gračanicu, a kada je krenulo ka boljem ljudima tamo se to osladilo i onda su počeli da preuzimaju neku inicijativu i zasluge, što meni ni najmanje ne smeta jer je opšte poznato da kod nas to tako ide. Poslije je došlo do ružnog rastanka, a čak sam morao poslati poruku predsjedniku u kojoj sam mu napisao da se te stvari ne rade tako, bez obzira na to da li me cijene ili ne. Razlog je bio bizaran. Došlo je do toga da oni odluče da kazne dva igrača, a ja to nisam htio da dozvolim, niti bih ikad dozvolio u svojoj karijeri. Ta dva igrača su na kraju krajeva donijela devet od 11 bodova koje smo osvojili. Ja to nisam htio, a već sljedeći dan sam pročitao u novinama da je Mato Neretljak novi trener, što po meni nikada neće biti korektno. Na kraju je Zvijezda ono što ostaje i što ja volim, svi ćemo mi proći, a ona će ostati”. 

Damjanović je sada trener Orašja s kojim je u prvoj polusezoni Prve lige Federacije Bosne i Hercegovine premašio zacrtane ciljeve i osvojio 23 boda što ekipu pozicionira na sedmo mjesto tabele. 

“Predrasude o Orašju su meni poznate zbog nekih prijašnjih dešavanja, a mi svi ovdje živimo u prošlosti i nečega što je bilo umjesto da se okrenemo ka onome što jeste i što može da bude. U ovih pola godine se nisam žalio ni na šta, osim sada kada je završeno pa mogu o svemu otvoreno da govorim. Zadovoljan sam polusezonom, sam sa sobom, a najviše tom djecom koja su primila dvije plate u pet mjeseci, a donijela 23 boda.

Znam da ima djece i klubova koji su u goroj situaciji i toga mi je žao i sve osuđujem, a ne samo svoj klub koji se tako ponašao prema njima. Moj klub je u teškoj finansijskoj situaciji. S pripremama smo krenuli deset dana kasnije, a na prvom treningu se pojavilo šest igrača. Suđenje neću komentarisati, bilo ga je na moju štetu i korist, ali kada sve saberem imamo 23 boda i to je ono što zaslužujemo. Uvijek ima tih čudnih i nepoštenih stvari, ali ja uvijek poručujem toj djeci da se ne bave ovim ako ne mogu da istrpe”.