Jučer se navršilo sedam godina od tragične nesreće i pogibije tri bh. navijača.

Hasib Mahmić, Vildan Pehlić i Almir Kasumović izgubili su život u saobraćajnoj nesreći kod poljskog grada Lomža vraćajući se iz Kaunasa nakon historijske pobjede naše reprezentacije nad Litvanijom i plasmana na SP u Brazil.

Jedini preživjeli, Adis Ćoralić, jako prijatno se javio za BHFudbal.ba:

"Hvala brate što si se javio. Nisam ti se mogao u toku dana javiti. Radio sam, a sad sam na putu prema Bosni".

Kaže da ništa nije slutio pred polazak u Litvaniju:

"Ja lično nisam imao neki čudan osjećaj tog dana kad smo krenuli na utakmicu. Bili smo uzbuđeni i veselili se putovanju i samoj utakmici. Rano u zoru smo stigli u Kaunas, bilo je to ujedno i bajramsko jutro tako da smo umor ubrzo zamijenili pjesmom i veseljem. Kako su počeli pristizati ostali navijači dan je postajao sve ljepši i svi smo se veselili toj utakmici koja će ući u historiju bh. fudbala, ali i svih nas. Sreća, suze radosnice i taj osjećaj ponosa koji smo svi mi tamo osjećali nakon utakmice je neopisivo. Naša raja iz Bosne, iz svih krajeva svijeta koji su tu noć bili u Kaunasu pamtit će tu noć, tu toplu jesenju noć. Pjevalo se i navijalo nakon utakmice, svi smo bili sretni. Neka dva sata poslije utakmice krenuli smo kući. Pamtim idalje tu neizmjernu sreću i ponos na licima Hasiba, Almira i Vildana", rekao nam je Adis na početku razgovora i poslao poruku reprezentativcima BiH:

"Ta slika nikad neće izblijediti u mojim sjećanjima. Vjerujem da naši igrači mogu imati tu sliku pred svojim očima da bi izgorili na terenu svaku utakmicu zbog njih. Niko nije mogao ni slutiti da će iduće jutro zamijeniti tuga i neopisiva bol u grudima svih nas koji volimo reprezentaciju."

Adis se tragične nesreće ne sjeća, obzirom da je spavao veći dio puta.

"Spavao sam većinu puta u povratku i ne znam šta se desilo. Probudio sam se u bolnici okružen doktorima i policijom. Kasnije tog jutra saznajem da smo imali sauobraćajnu nesreću u poljskom gradu Lomža i da su moji prijatelji nažalost tragično stradali", rekao nam je Ljuti Krajišnik koji je, jasno, sve to jako teško podnio:

"Teško je za opisati koliko bola i tuge je bilo u meni u tom trenutku. Brzo se ta vijest proširila i cijela Bosna je zavijena u crno. Izgubila je tri sina, patriota, izgubili su život omotani zastavom svoje domovine. Tog jutra sam primio poziv od tadašnjeg kapitena reprezentacije Emira Spahića. Period oporavka je trajao jako dugo i nekad je bilo jako teško, ali zaista moram istaći da se N/FSBiH na čelu sa predsjednikom Begićem i sekretarom Bakovićem stavio na raspolaganje i ponudio pomoć u svakom pogledu i za to im veliko hvala!".

Danas, Adis se trudi da pamti samo lijepe trenutke, a još uvijek putuje na utakmice naših Zmajeva kad god je u mogućnosti.

"Sad, sedam godina nakon nesreće, idalje se sjećam svih tih divnih trenutaka i pamtit ću Hasiba, VIldana i Almira onako nasmijane i sretne kakvi i jesu bili te noći i tog posljednjeg našeg razgovora. Ja, naravno, idalje idem na utakmice reprezentacije kada sam u mogućnosti. Trenutni rezultati nam i nisu po volji, ali svaka reprezentacija ima takve periode kada se dešava smjena generacija. Dolaze novi mladi igrači koji mogu puno toga naučiti od Džeke, Pjanića i ostalih. Imamo puno potencijala i treba vjerovati u momke koji dolaze. Imat ćemo sigurno još puno velikih utakmica i takmičenja", za kraj razgovora za BHFudbal.ba zaključio je srdačni Adis.

Adisu želimo što više radosti zbog naše reprezentacije u budućnosti, a Hasibu, Almiru i Vildanu vječni rahmet i džennet.