Vahid Halilhodžić, najuspješniji trener Bosne i Hercegovine, kratko je boravio u Mostaru, a u intervjuu za N1 televiziju govorio je o brojnim temama koje su usko vezane za njegov život, za fudbal i reprezentaciju BiH.

Popularni Vaha iskoristio je praznik rada kako bi došao u Mostar, a društvu selektora Faruka Hadžibegića posmatrao meč Velež - Borac u Premijer Ligi Bosne i Hercegovine.

Kaže kako svaki povratak u svoj Mostar doživljava sa pomiješanim emocijama.

“To je jako kompleksno pitanje za mene. Ne dolazim često i da budem iskren, ne dolazim uvijek sa nekim velikim oduševljenjem jer me za ovaj grad i za ovo područje vežu puno lijepih uspomena. Nažalost ima i vrlo ružnih uspomena koje je teško izbrisati iz memorije, tako da kad dođem tu par dana, prvi dan mi je najteže. To je mješavina i zadovoljstva što pronađem neke prijatelje, ali nažalost mnogi prijatelji i članovi porodice su otišli, nema ih više na ovom svijetu. Ali vidim i mnogo novih osoba, tako da se ovdje nekako osjećam kao stranac. To je mješavina zadovoljstva i razočarenja zbog tog prokletog rata koji je bio, zbog grada koji je pretrpio sve agresije. Mostar je bio jedan divan grad u kojem je bilo vrlo finih momenata. Nažalost, desilo se što se desilo, tako da je to svaki put za mene susret ne baš uvijek ugodan i prijatan”, počeo je Vaha razgovor za N1.

Sa bogatim iskustvom i svim što je u karijeri doživio povukao je paralelu između toga kako fudbal izgleda u inostrastvu, nasuprot Bosne i Hercegovine, a usput se prisjetio i svojih fudbalskih početaka.

“Ja sam već 50 godina u fudbalu. Kada sam imao 18 godina završio sam elektrotehničku školu, već sam tada bio u podmatku Veleža i želio sam da nastavim studij. Rodom sam i Jablanice, a dole su svi zamišljali da budu elektro inžinjeri, i normalno i moji roditelji su to silno željeli, da nastavim školovanje i fakultet. Međutim, u tom momentu mi je Velež ponudio prvi profesionalni ugovor, sa 18 godina. Moja familija, a naročito rahmetli majka je govorila ‘ma kakav fudbal’, jer u to vrijeme fudbal nije bio kao sada. Ipak sam odlučio da nastavim sa fudbalom i vjerovatno nisam pogriješio. Od 18. godine do sada sam u fudbalu. Imao sam male prekide. To je moja strast, moje zadovoljstvo. Jer ja sam takav. Kad nisam htio da radim, niko me nije mogao natjerati, a kada sam želio da radim, radio sam najviše i tjerao svoje kolege da rade. Takav sam bio igrač. Imao sam taj motiv da pobjeđujem i da dajem golove. Tolika je bila moja strast i želja za trofejima, da sam to prenio i na trenerski posao”, rekao je Halilhodžić, pa nastavio:

“Fudbal danas i fudbal koji sam ja igrao i trenirao je tolika razlika u pristupu, u svemu. Kao što se tehnika mijenja, društvo se mijenja, tako i pristup trenerski prema treniranju se promijenio. Prije su bila jedan, ili dva trenera koji rade sa ekipom. Sada je to čitav jedan stručni štab od desetak osoba, plus medijsko osoblje, jedan veliki dijapazon ljudi koji prave jedan projekat za jednu ekipu sa uspjehom ili neuspjehom. Mnogi koji su sa mnom radili žalili su se da radimo previše, ali to je tako. Bez rada, truda, znoja, nema ništa.”

Sa Hadžibegićem je pratio pobjedu Veleža protiv Borca (2:0). Kaže kako uvijek prati Velež, iako sa novom upravom nema mnogo kontakata.

“Pratim Velež. Došli su novi ljudi i nemam trenutno nikakvog kontakta sa Veležom. Prije sam imao puno više, ali pratim Velež u svakoj utakmici. Ide ovo finale i ja se nadam da će još jedanput osvojiti taj kup. U prvenstvu je na početku bilo teško, ali sad su se malo uzdigli. Fali im možda par pobjeda da se plasiraju direktno u Evropu. To bi bilo vrlo važno, ne samo sportski, već i ekonomski.”

Pitali smo šta to nedostaje bh. fudbalu kako bi počeo sustizati evropske tokove.

“Vani je drugi nivo, kvalitetniji nivo. Ovdje ima talenta, međutim da bi postojao internacionalni i svjetski nivo, treba puno više truda, rada. Ekonomski momenat je vrlo važan u stvaranju ekipa, jer sve velike ekipe su ‘vještački pravljene’, jer kad ima puno novca, kupuju se igrači i stvaraš ekipu za uspjeh. Velež nije u takvoj situaciji. On mora sa svojim podmaltkom da radi, da se posveti puno pažnje radu sa omladinskom školom, koja je u moje vrijeme formirala strahovito puno izvanrednih igrača. Sada je to još teže zbog posljedica rata, kada je Velež otjeran sa svog ognjišta, iz svoje kuće pod Bijelim brijegom, klub je trebao čak i da se ugasi. Sada je malo bolja situacija. Tako da je fudbal ovdje daleko od ovoga što imaju posebno velike države, gdje je fudbal na najvišem nivou”, tvrdi Halilhodžić.

O svojoj budućnosti kaže da ona još uvijek nije odlučena, ali da će vjerovatno to biti nakon ovog ljeta.

“Nikad u životu nisam imao više ponuda nakon odlaska iz Maroka. Strahovito mnogo sam imao ponuda, čak i sa ovih prostora, puno me i nekih reprezentacija kontaktiralo. Vidjet ću na ljeto, ali ovo što se desilo sa Marokom, mislim da će biti moj zadnji angažman. Ne mogu reći je li to kraj. Bilo je ponuda koje je teško odbiti, pogotovo u ovim godinama kada finansijski dobiješ ponude višemilionske. To je toliko novaca da bi samo budala odbila. Ali, meni nije bitan samo novac. Ja sam taj koji mora imati volju, želju. Kada to nemam, novac me ne može povući da radim. Novac me nikada nije ni vodio, iako sam zaradio puno novca u karijeri, ali nikada to nije bio smisao mog angažmana bilo gdje”, tvrdi on.

U karijeri nikada nije imao menadžera, zbog čega se danas možda i kaje. Kaže kako je zbog te činjenice propustio mnogo dobrih prilika u trenerskoj karijeri.

“Poslije svjetskog prvenstva u Brazilu imao strahovito mnogo ponuda, ali isticala su se dva kluba, jedan italijanski, i jedan engleski. Tražili su kontakt mog menadžera da porazgovaramo. A ja sam ranije obećao jednom prijatelju koji je tek postao trener Trabzona u Turskoj, pripremio mi je ponudu, obećao da ćemo napraviti šampionsku ekipu. Umjesto toga ja sam tamo našao ekipu koja nema šanse da ostane u ligi i nakon mjesec-dva više nisam mogao izdržati i napustio sam to. Korektno smo se rastali. On je dobar čovjek. To sam uradio umjesto da odem u Italiju ili Englesku. Porodica nije šest mjeseci pričala sa mnom što nisam otišao tamo. Znam da sam bio budalast, ali ja sam obećao, takav sam čovjek. Ne volim da prevarim svoje osjećaje. Ne volim da lažem, ni prevarim. To mi je najveća mana. Kada vidim kako pojedinci, državnici, lažu, varaju, ovi naši političari? To prolazi. Zato nikada ne bih mogao biti političar. Takve su eto, stvari utjecale da imam problema”.

Zanimalo nas je šta misli o Faruku Hadžibegiću, te da li misli da se Zmajevi mogu plasirati na EURO u Njemačkoj.

“Nadam se da možemo otići na Evropsko prvenstvo. Sa ponosom mogu reći da se jedino ljudi iz sporta malo druže u ovoj državi. Sport stvara koheziju. Ljudi se druže. Nažalost u ovoj državi, ako je ovo država, teško je svim tim selektorima, jer oni moraju računati ko je Bošnjak, Srbin, Hrvat.. Ko će doći za trenera? Pomoćnici će im biti po nacionalnom ključu. To je meni neshvatljivo. Nisu tu u pitanju nikakve pare. Ja bih volio zbog ovoga naroda da odemo, jer narod voli sport. Nadam se da će Faruk napraviti neku sintezu svega i napraviti kolektiv i plasira se na EURO”.

Još jednom je napomenuo da ne može pomoći reprezentaciji, iako su njegovu pomoć tražili, sve dok u savezu postoje nacionalne podjele.

“Predsjednik mi je prišao i rekao da trebaju pomoć. Odgovorio sam ‘Gospodine dragi, ja ću pomoći onog trenutka kada reprezentacija bude igrala u Banjaluci i Mostaru’. To je sada za mene nezamislivo. Koga oni foliraju? Koga lažu? Oni na tome profitiraju. Ja ću uvijek biti navijač reprezentacije BiH, ali da budem selektor – to je nemoguće, sada sam rekao zašto. Ne mogu to da zamislim. Zbog konteksta šta se dešava politički i vjerski. Nisam budala, sve sam to doživio i znam sve šta se dešava. To ja ne mogu, da me sutra neko proziva jer sam pozvao jednoga, a ne drugoga. Morao bih angažovati popa, fratra i hodžu za pomoćnike da bih bio selektor reprezentacije. Nije to to. Ima jedna istina koju mnogi neće da čuju. Mnogi me i sad prozivaju, kao, zbog novca. Kakav novac!? Kada bih nekada radio ovdje, platu bih dao u humanitarne svrhe. Novac bi bio nebitan. Živio bih najljepše godine u Jablanici. Ja sam ponosan. Čovjek koji se stidi svojih korijena nije čovjek. Volio bih da mogu pomoći reprezentaciji, zašto ne? Svom narodu… zašto ne…”, zaključio je najuspješniji bosanskohercegovački trener.