Moj otac jako je patio zbog rata u Jugoslaviji. Ne vjerujem u Boga, vjerujem samo u sebe samog, a na terenu uvijek razmišljam na slavenskom, otkrio je Zlatan Ibrahimović u životnom intervju.

Ja sam Šveđanin, ali i mješanac. Majka mi je Hrvatica katolkinja, otac iz BiH i musliman, a iako sam najveći dio karijere proveo u Italiji, najranija sjećanja vezana su mi za Jugoslaviju. Vodili su me tamo, u autu i vlaku. Još je bio komunizam. Drugi svijet, započeo je Zlatan Ibrahimović (40) u velikom intervjuu za Corriere della Sera.

Puno je toga ispričao veliki Šveđanin, a ovo su najzanimljiviji dijelovi posve otvorenog razgovora, kako Zlatan jedino i zna...

- Kao dijete bio sam težak, problematičan. Čim sam se rodio, babica me ispustila s metra visine. Cijeli život je bio težak. U školi sam bio drugačiji; drugi su bili plavi, sa svijetlim očima i normalnim nosevima. Ja sam bio taman, s velikim nosom. Govorio sam drugačije od njih, kretao se na drugačiji način. Roditelji mojih školskih kolega potpisivali su peticiju da me se izbaci iz razreda. Uvijek me pratila mržnja. I na početku sam reagirao loše. Izolirao bih se. Kasnije sam naučio patnju i mržnju pretvoriti u snagu - rekao je napadač Milana ispričavši detalje o bratovoj smrti.

- Moj otac jako je patio zbog rata u Jugoslaviji. Svakog dana dobivao je vijesti o tome kako je netko koga on zna poginuo. Pomagao je izbjeglicama. Mene je uvijek pokušavao zaštiti od svega toga. Kad mu je umrla sestra u Švedskoj, nije mi dao da idem na pogreb. Ali kad je umro moj brat Sapko od leukemije, išao sam. Brat mi je izdahnuo preda mnom. Pokopali smo ga po muslimanskim običajima. Otac nije pustio ni suzu. Sutradan je otišao na groblje i plakao od jutra do večeri. Sam. Moj otac bio je strog i kada su me jednom s prijateljem uhvatili u maloj krađi u dućanu, bio sam sretan što su zvali oca mog prijatelja. Njemu su poslali pismo, ja sam svaki dan čekao prvi poštara i kada je pismo došlo, rasparao sam ga. Da ga je moj otac pročitao, ne bih se dobro proveo.

Svašta je, jer staž mu je ogroman, Zlatan vidio i doživio na nogometnim terenima...

- Na utakmici su mi vikali da sam cigan. Posljednji put je to bilo u Rimu, kad sam zabio gol. Oko 50.000 ljudi mi viče da sam cigan, a sudac opomene mene. Rasizma ima svugdje. I u Švedskoj.

A ako ste se pitali na kojem jeziku misli i razmišlja Zlatan...

- Na kojem jeziku razmišljam? Na terenu nikad na švedskom, to je nježan jezik, a teren je pun zloće. Tamo mislim na slavenskom. Ponekad na engleskom i talijanskom. Ali se zato doma ponašamo kao Šveđani. Na primjer, skidamo čizme prije ulaska u kuću, ostajemo u čarapama. Nemamo poslugu, jedna žena nam čisti, sve ostalo radimo sami.

Svoju je ženu, pak, upoznao prije dva desetljeća.

- Dvadeset godina sam s istom ženom, Helenom. Tajna je u strpljenju. I ravnoteži koju mi daje. Ona je deset godina starija od mene i uvijek je bila zrelija. Kasnije su došli Maximillian i Vincent. A prvi put sam se zaljubio sa 17 godina. Jer je to bio prvi put da sam izašao iz geta u Malmöu i otišao u centar grada. Tek tada sam vidio Šveđanke kakve svi zamišljaju: plave i slobodne - kaže Zlatan.

- Ne vjerujem u Boga, vjerujem samo u sebe samog. Život je ovdje i sad. Kad si mrtav, mrtav si. Nisam ni praznovjeran, ja odlučujem kako će se stvari razvijati.

O najdražem golu...

- Možda škarice s 30 metara Englezima. Englezi su me uvijek podcjenjivali, govorili da protiv njih ne pokazujem ništa.

Otkrio je i da je zbog Siniše Mihajlovića umalo završio u Bologni.

- Pjevao sam s Mihajlovićem iako me provocirao na terenu kao igrač. Cijelu utakmicu mi je govorio grozne stvari na srpsko-hrvatskom i to me pogađalo. Danas me zove 'bato', sine. Kad se razbolio od iste bolesti kao i moj brat, umalo sam prešao u Bolognu. Zbog njega. Mihajlović je na terenu bio prgav, kao i Ballack, još jedan provokator. Ali to je činio da donese prednost momčadi. Nije bio pokvaren kao Materazzi.