U regionu je trend podjela u nacionalne torove i traje desetljećima. S povremenim pauzama. I danas političari izbore dobivaju na huškačkoj retorici. Na priči o “nemogućem životu s drugima”…

Na žalost… U Milanu smo svjedočili o “suživotu” dvojice trenera. Jedan je Srbin, drugi Bošnjak. Suradnja i prijateljstvo traje godinama. Uspješno!

Zoran Manojlović je najmanje poznat od svih Manojlovića za koje znam. Miki Manojlović, ili Paja bakšiš iz “Otpisanih” čuveni je glumac, Rada Manojlović je vrlo popularna “pevaljka” premda ne znam niti jedan refren njenih “hitova”, a Todor Toša Manojlović je nekada čuveni trener brojnih jugoslovenskih prvoligaša i drugoligaša.

Manojlović, kojeg sam imao priliku upoznati u Milanu, vrhunski je čovjek. I trener. Gospodskih manira. Beogradsko dete, s portugalskim pasošem, kojeg je zaradio iz vremena dok je igrao i trenirao portugalske klubove.

Manojlović je Zvezdino “dete”, premda rođen u Beogradu vuče korijene iz Crne Gore. Od Kuča ili Strmice. Prošao je Zvezdinu školu, potom otišao kod Selje Jovanovića u beogradski Rad. Igrao je u jakom timu “građevinara” s Đoinčevićem, Milinkovićem, Ajdarem, Vlaisavljevićem, Jonuzom, Krkićem…

Na jednoj su utakmici između Rada i Zvezde menadžeri došli gledati neke od igrača crvenobelih, a dopao im se Manojlović. Bili su uporni i nagovorili Selju Jovanovića da im proda kapitalca. Rad je inkasirao dobre pare, a Manojlović je izgradio pristojnu karijeru. Na vrhuncu igračke moći čak je bio u krugu potencijalnih kandidata za jugoslovensku reprezentaciju, koju je tada vodio Ivica Osim.

Igrao je “Tošo” i u Kikindi kod prezimenjaka Todora Manojlovića, s kojim dijeli samo prezime, ali pamti sjajne dane u Kikindi.

Pred kraj igračke karijere bio je igrač i trener, pa je na jednoj utakmici zamijenio samog sebe. S terena se povukao i utakmicu nastavio kao trener.

“Ne znam da li bi danas prošao za trenera Javora iz Ivanjice” – kaže (polu)ozbiljno Zoran Manojlović.

A Zoran ili Maki, kako ga po nadimki poznaju u Africi, danas spada među najuspješnije nogometne trenere u Africi. Gdje god je radio imao je uspjeha. U Angoli, Maroku, Egiptu, Sudanu… Nije trener za tri mjeseca, makar to u Africi i Arabiji nije raritet. Naprotiv. Uobičajena praksa. Manojlović je trener koji pravi razliku. Osvaja titule i diže letvicu.

Njegova desna ruka je Bosanac, Bošnjak Adnan Hodžić. Na pragu je pedesete… Zavidnog sivija, skromnog držanja. Slovi kao vrijedan i zahvalan radnik. Asistent koji vrhunski radi svoj posao. I jedan od rijetkih s naših prostora koji uvjek ima ponuda…

Adnan je nekadašnji igrač Travnika. Slovio je kao velika fudbalska nada. Za mlađe selekcije igrao je sa Salihamidžićem, Pelićem i drugim igračima iz tog vremena kada je Rade Matić pronalazio, selektirao i testirao talente širom Bosne i Hercegovine. Povreda i druge okolnosti utjecale su da se Hodžić okrene trenerskom pozivu. 

Stekao je profi licencu. Diplomski rad uradio je tako stručno da su mu licencu poslali na kućnu adresu. Premda se nekad nije najbolje slagao kao profesor i učenik naglašava važnost rada s Harisom Jaganjcem.

“Respektiram sve što je uradio gospodin Haris Jaganjac. Uveo je najsuvremenije nogometne metode u Centru za edukaciju trenera”-priznaje Hodžić.

Kada niko nije vjerovao da će se tako nešto desiti, Hodžić je sugerirao i navijao da za selektora dođe Sergej Barbarez. Savez BiH kao da ga poslušao. Adnan vjeruje da je Barbarez sa svojim suradnicima sposoban odvesti BiH na svjetsko prvenstvo.

I Hodžić je svjestan da se u Bosni teško dolazi do posla. Tržište “traži” hrvatske, srbijanske, turske trenere, pa i saudijske, makedonske, slovenačke… Što ih više plaćaju kvalitet nogometa u BiH je sve slabiji. Hodžić ima komfornu situaciju, može raditi do kraja života u Africi, Aziji, ali bi radio u ambicioznom klubu u svojoj zemlji. Posjeduje stručne reference, govori nekoliko stranih jezika, ima kontakte u nogometnom svijetu… Posjeduje sve što je potrebno svakom klubu koji ima ambicije napraviti iskorak iz “zone komfora”, u kojem su privilegirani treneri samoreklameri, hvalisavci, s jakim lobistima, kojima ovdašnje gazde ispunjavaju želje, ali zato gledamo sve lošiji nogomet. Potvrda “kvalitete” sa trenerima u tranzitu eliminacija od klubova iz Andore, San Marina itd…

“Upoznao sam dosta trenera, ali boljih ljudi i stručnjaka od Makija Manojlovića i Adnana Hodžića nisam upoznao. Osobno sam se uvjerio kada sam bio njihov gost dok su vodili Al Vidad iz Maroka”- priznaje Fadil Mešan, istaknuti sportski radnik, “otac” rukometa u Travniku. Mešan je kao “glava kuće” sa svojim kćerkama i o svom trošku predvodio stonotenisku reprezentaciju BiH na velikim takmičenjima.

U Africi i Aziji, klubovi koji žele osvajati trofeje znaju koje trenere treba zvati. 

Kakav tretman uživaju Maki Manojlović i Adnan Hodžić uvjerili smo se dok smo pili kafu u Gelateriji Ambrosiana, u ulici Pasaggio Duomo, na broju 2, dvadesetak metara od centralne zone ispred milanske katedrale. Marokanci, Alžirci, Egipćani, Angolci, Libijci s posebnim respektom pozdravljali su Manojlovića i njegovog vrijednog asistenta Hodžića. 

Treneri Srbin i Bošnjak, s kojima radi i svestrani Vladan Urošević, na dobrom su putu da ostvare podvig. Pobijede li dvije od preostale tri utakmice Al
Hilal će napraviti veliki uspjeh. Osvojit će titulu. Sa srpskim i bošnjačkim trenerom na klupi. Inače, “play off” libijskog prvenstva, zbog “vanrednog” stanja u Libiji igra se u Milanu. 

(Sportske.ba)