Svjetla reflektora izmiješana sa čistim emocijama i društvenom zbiljom iskrivila su sliku koju ljudi imaju o fudbalerima modernog vremena.

Većina toga što su u stanju napraviti na terenu, u pozitivnom ali pogotovo negativnom smislu, mjeri se novcem kojeg jeste lakše zaraditi nego u većini drugih profesija. Na kraju krajeva, igra je to koju svi volimo i dobiti šansu da od nje živite nije ništa drugo nego privilegija. Što, ako ćemo biti iskreni, u jednu ruku i jeste istina, ali je i samo mirna površina duboke i virovite rijeke na koju izlaze samo najuporniji i najodlučniji. A takvih je jako malo.

Dvadesettrogodišnji Samir Zeljković na dogovoreno druženje uz kafu došao je kao jedan od najboljih igrača svog kluba Veleža, jedan od najboljih igrača Premijer lige Bosne i Hercegovine ove sezone, te aktuelni reprezentativac Bosne i Hercegovine. Nema baš puno bh. fudbalera koje možete tako predstaviti, ali Samir ni u jednom trenutku ne ostavlja utisak nekakve, uslovno rečeno, zvijezde. Upravo suprotno, Zeljković u razgovoru djeluje zrelije od većine svojih vršnjaka, potpuno svjestan svog okruženja, svojih ambicija, ali i odgovornosti koju nose njegove riječi. Možda je razlog tome upravo težak put kojeg je prošao od dječačkog šutanja lopte do crvenog dresa sa Veležovim grbom. 

Karijeru je započeo u rodnom Sarajevu i klubu za kojeg je navijao od djetinjstva, FK Sarajevo. Tamo je prošao kroz sve selekcije omladinskih kategorija, ali onda kada je trebalo napraviti najvažniji korak, onaj na prelazu u profesionalni fudbal, on se prosto nije desio. Bar ne na konvencionalni način.

“Prošao sam sve selekcije Sarajeva, ali u upravi kluba su zaključili da nisam dovoljno veliki potencijal da bi vrijedilo u mene gledati kao u ulaganje u budućnost“, objašnjava Samir na početku našeg razgovora. 

“To se nekako spojilo sa nekim privatnim stvarima i ja sam odlučio prestati igrati fudbal. Nakon pola godine moj prijatelj Edin Šaranović me nagovorio da pokušam ponovo, ubijedio me da vrijedi i ja sam poslušao njegov savjet i otišao u TOŠK iz Tešnja“.

Bio je to logičan put obzirom da je u to vrijeme TOŠK bio na vrhu drugoligaškog takmičenja, ali želja za što više minuta na što većem nivou Zeljkovića je natjerala na novu promjenu sredine, pa je nakon pola godine preselio u konjički Igman koji je u to vrijeme igrao u Prvoj ligi Federacije – zajedno s Veležom.

“U TOŠK-u sam vidio priliku da vratim samopouzdanje, da napredujem kao igrač i to sam i dobio. Zbog istog razloga sam otišao u Konjic, jer sam smatrao da ću tamo imati više minuta za dokazivanje. U prvoj sezoni u Igmanu dva puta smo igrali s Veležom i u obje utakmice sam igrao dosta dobro, pa je uskoro došao poziv Ibre Rahimića“.

Rahimić je u Mostaru već neko vrijeme sastavljao ekipu za borbu za prvo mjesto i povratak u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Zeljkovića je vidio kao jednog od igrača koji bi mogao biti važan faktor u toj ekipi.

“Razgovarali smo i on mi je predstavio projekt kluba koji će se plasirati u Premijer ligu. U isto vrijeme kada sam i ja stigao u klub došla je i većina igrača koji su trenutno u Veležu, i zato mislim da Ibro Rahimić zaslužuje posebno mjesto u historiji Veleža. Pored toga, prevaga u mojoj odluci da pređem u Velež svakako je bila činjenica da je to klub s ogromnom tradicijom i historijom te da je to jedan od najvećih klubova u Bosni i Hercegovini“.

Zeljković je za Velež u zvaničnim utakmicama debitovao 8. novembra 2018. u Čapljini kada je u trijumfu 4-1 u posljednjih 15 minuta zamijenio Nusmira Fajića. Za Velež je do danas odigrao 61 utakmicu, a tačno dvije godine nakon debija za Velež – 9. novembra 2020. – prvi put se našao na okupljanju reprezentacije BiH.

“To je ostvarenje dječačkog sna. Svaki igrač od početka svoje karijere sanja da jednog dana zaigra za svoju reprezentaciju. Nažalost, ja sam imao mali peh, a to je pozitivan test na virus COVID-19. Test je stigao taman pred utakmicu s Iranom te nisam uspio da upišem nastup. Ipak, u reprezentativnom kampu sam proveo tri-četiri dana te sigurno da će to biti jedno lijepo iskustvo za mene i nastojat ću da u budućnosti, ako Bog da, svojim igrama ponovo zaslužim poziv i da možda jednog dana upišem nastup za našu A reprezentaciju“.

Povrede su sastavni dio svakog sporta, pa tako i fudbala. Neki sportisti imaju sreće da kroz čitavu karijeru ne dožive neku ozbiljnu povredu. Ipak, Samir nije imao takvu sreću. Na utakmici protiv Sarajeva prošle sezone doživio je možda i najtežu povredu za sportiste, a to je povreda prednjih ukrštenih ligamenata.

“Nakon što sam obavio detaljne pretrage, saznao sam da me očekuje pauza od skoro godinu dana. To mi je zaista teško palo, ali kroz život sam navikao da se borim s teškim stvarima te sam uvijek iz tih situacija izlazio kao pobjednik. Tako sam se ponio i ovog puta i mislim da je to bila prevaga u ovoj situaciji“, odlučno i bez zadrške objašnjava Samir, dodajući kako mu je ključna bila podrška ljudi oko njega.

“Dobio sam ogromnu podršku od navijača, ljudi iz kluba, prijatelja te porodice. U Zagrebu sam odradio operaciju i započeo proces rehabilitacije, kroz koji sam većinom radio u Sarajevu. Prvo što sam radio su bile fizikalne terapije, koje sam dva mjeseca obavljao u Poliklinici FM. Nakon toga sam započeo s radom u teretani, gdje mi je bilo malo neobično, jer nakon te operacije, tako da kažem, kao da učiš ponovo da hodaš. Mišići su mi znatno oslabili, ali jedino pozitivno što se tad desilo za mene je bila pauza zbog pandemije, s obzirom da zbog toga nisam propustio mnogo utakmica. Propustio sam samo tri meča u proljetnom dijelu sezone te je nakon toga, nažalost, našu državu zadesila ovakva situacija. Ali za mene je dobro došla ta pauza, jer, kao što sam rekao, nisam propustio mnogo mečeva. Pri početku priprema za sezonu 2020/21, priključio sam se timu te sam postepeno, uz kontrolu i nadgledanje medicinskog tima Veleža, vraćao svoju spremnost na najveći mogući nivo. Na pripremama koje su održane na Kupresu, vratio sam se u puni trenažni proces te je moja noga sada, hvala Bogu, u odličnom stanju“.

Samirov povratak u sastav trebao je donijeti čvrstoću u vezni red, pogotovo nakon što se na pripremama povrijedio Dino Hasanović. No, silni problemi s povredama i formom natjerali su Feđu Dudića na stalne improvizacije ove sezone. Ključnu ulogu u takvoj situaciji odigrao je upravo Zeljković, koji je sa svoje prirordne pozicije izmiješten na stopersku, često rotirajući mjesto na terenu i više puta u toku jedne utakmice.

“Ove sezone sam više utakmica odigrao na stoperskoj poziciji nego na defanzivnom veznom. Uspio sam se prilagoditi na tu poziciju, s obzirom da su nas pehovi zaista pratili ove godine. Stalno nas prati peh s povredama, pogotovo stopera, drugi su muku mučili s kartonima, ali mislim da smo na kraju ipak uspjeli izvući maksimum. Iskreno, nemam apsolutno nikakvih problema s igranjem na toj poziciji, s obzirom da sam u omladinskom pogonima često znao popuniti mjesto stopera. Drago mi je da ekipi dajem doprinos na bilo kojem mjestu u timu i uvijek ću biti u službi trenera, ekipe i kluba, bez obzira na kojoj poziciji igrao. Svi znamo cilj kluba, a to je da nastavimo nizati pobjede i dobre rezultate“.

Nije nedostajalo pohvala za Samira ove sezone, ali fudbal je nemilosrdan i ponekad je jedna greška dovoljna da se stvari okrenu naopako. Nesretni jedanaesterac kojeg je skrivio u duelu sa Zrinjskim izazvao je negativne reakcije ali fudbaler Rođenih svjestan je da je to sastavni dio posla s kojim se treba naučiti nositi.

“Iskreno, ne osvrćem se toliko na neke negativne natpise o meni ili o klubu. Psihički sam dosta jak i kroz život sam naučio da jedino takav možeš opstati u današnjem svijetu. Što se tiče napravljenog penala protiv Zrinjskog, sigurno da mi je to bio jedan od najtežih trenutaka u dosadašnjoj fudbalskoj karijeri, pa sigurno i u životu, najviše zbog činjenice da je ta utakmica bila prva nakon što sam saznao da sam pozvan u A reprezentaciju Bosne i Hercegovine“, govori Zeljković te objašnjava:

“Prije utakmice bio sam, tako da kažem, pod određenim pritiskom te sam se želio pokazati u najboljem mogućem svjetlu. dređenim pritiskom te sam se želio pokazati u najboljem mogućem svjetlu. Izgorio sam u toj prevelikoj želji, tako da se izrazim i napravio sam tu glupost. Lopta mi je nekako pobjegla i napravio sam taj penal. Poslije utakmice mi je bilo teško, jer iako smo kao ekipa odigrali dobar meč, na kraju smo izgubili. Bio sam u dosta nezgodnom položaju, ali su mi igrači, trener i navijači pružili ogromnu podršku te mi je to dosta pomoglo. Nadam se da se to više neće dešavati u budućnosti i žao mi je što sam to morao naučiti baš na ovoj utakmici. Ipak, to je fudbal i čovjek treba da gleda samo ispred sebe“.

Zeljković je u nekoliko prilika istakao ogromnu podršku igrača, navijača ali i trenera. 

“Kada je Feđa Dudić imenovan za trenera Veleža, mnogi navijači su bili skeptični, jer su mislili da je to trener bez iskustva. Velež je po dolasku trenera Dudića nije imao niti jedan bod iz tri odigrane utakmice, a svi znamo kakve su ambicije navijača našeg kluba. Ipak, postavljanje Dudića za šefa struke Veleža ispostavilo se kao pun pogodak uprave kluba. U naš klub je unio taj prepoznatljivi stil igre koji Velež igra trenutno i po kojem je prepoznatljiv u našoj ligi. On je sigurno jedan od najzaslužnijih ljudi zbog položaja u kojem se naš tim danas nalazi. Šef i ja imamo zaista odličan odnos. Također, odlična atmosfera vlada u klubu baš zbog činjenice da je šef u dobrim odnosima sa svima. Na njegovim treninzima je zaista zanimljivo jer je on tip mladog, modernog trenera koji nam je predstavio inovativan način treninga i igre. Drago mi je što je svojim radom demantovao sve negativne natpise medija i ako ovako nastavi, smiješi mu se odlična trenerska karijera.“

Prošlog vikenda Rođeni su na svom terenu savladali Olimpik, pred nama je još jedna izuzetno teška utakmica s Mladosti, ali prelomna tačka zapravo bi mogla biti utakmica sa Tuzla Cityem na Tušnju, kada se Velež na izuzetno teškom terenu vratio iz rezultatskog zaostatka i slavio. 

“Utakmica protiv Tuzla Cityja je možda i naša najvažnija utakmica ove sezone. To kažem zbog činjenice da smo ovdje morali dobiti, ako se želimo nastaviti boriti za mjesto u Evropi. Na kraju smo to i učinili te smo pobjedom zadržali priključak za klubovima koji se nalaze na mjestima koja vode u Evropu. Loše smo otvorili utakmicu te smo primili taj gol nakon jednog kornera. Znali smo da je Tuzla City jedna od najboljih ekipa kada su prekidi u pitanju te smo se za to pripremali čitavu sedmicu, ali se desila ta nesretna greška i primili smo gol. Ipak, nijednog trenutka nismo odustali od našeg cilja, a to je pobjeda, što smo na kraju i ostvarili. Uslovi za igru su bili zaista teški, kako nama, tako i njima. Glavni faktor koji je presudio je bila naša želja i volja za pobjedom te smo zbog tog nagrađeni“.

Kraj jesenjeg dijela prvenstva svima će dobro doći. Specifična sezona u kojoj se ustvari nije znalo da li će i u kojim uslovima sve utakmice biti odigrane, u kojoj je teško bilo tempirati formu na pripremama, ali i u kojoj su ekipe maksimalno izjednačene energetski je potrošila sve. Jedna je stvar koja nedostaje svima i za koju se nadamo da će s proljeća konačno vidjeti promjene na bolje.

“Nedostaju nam naši navijači. Možda to nije slučaj sa svim klubovima u ligi, ali mi stvarno imamo 12. igrača. Vjerujem da bi nam navijači pomogli u mnogo utakmica koje smo odigrali slabije ove sezone. Da su navijači tada bili uz nas, sigurno da bi nam dali neki dodatni vjetar u leđa i možda bi slavili u tim utakmicama. Nadam se da će se navijači što prije vratiti na stadion, kako bi ponovo sve bilo po starom. Iako ne mogu prisustvovati utakmicama, ja znam da nas naši navijači uvijek prate ispred malih ekrana i dat ćemo sve od sebe da ih učinimo sretnima i ponosnima. Nadam se da ćemo na proljeće 2021. godine svi zajedno biti na stadionu“.