Vjerovatno nema navijača reprezentacije BiH koji u 85. minuti utakmice protiv Ukrajine nije bio ljutit na Eldara Ćivića, mnogi od nas kojima je reprezentacija u srcu, još se nisu oporavili od šokantnog poraza koji je ujedno značio i kraj nadanja o plasmanu na Euro 2024.

No, hladne glave – razumljivo i opravdano je biti ljut, u sportskom žargonu, u okviru navijanja, sportskog nadmetanja. Sve drugo je već pretjerivanje pa i u određenim momentima čak i zloba

Možemo biti ljuti na Eldara Ćivića zbog nesmotrenog poteza iz 85. minute, ali ne smijemo, niti imamo pravo biti oholi i propagirati teror i online nasilje na društvenim mrežama. Niko to nije zaslužio, a ponajmanje Eldar koji je eto postao državni neprijatelj br.1 – nakon što nije pravovremeno zatvorio suparničkog igrača.

Eldar nije niti prvi ni posljednji sportista, zbog kojeg će neki navijač biti ljuitit, zbog greške, promašenog penala, slobodnog bacanja ili šta već hoćete. I razumljive su emocije nakon što se okonča tih 90 minuta, ali sve poslije toga potpuno je nerazumno i suludo. Reprezentacija BiH će igrati i nakon Ukrajine, plasirat ćemo se i na neka nova evropska i svjetska prvenstva u budućnosti, prodefilovat će kroz reprezentaciju još stotine igrača nakon Eldara Ćivića i sve će to opet proći…

Sindrom „Višća“ se ponavlja i postaje zabrinjavajuća pojava

Kažemo sve će proći, proći će i sjećanje na nesretnu Ukrajinu i 85. minut koje ćemo se nakon par godina samo ponekad sjećati kao i baraža sa Sjevernom Irskom kojeg danas rijetko ko spomene, a nakon kojeg smo brutalnim komentarima na društvenim mrežama otjerali Edina Višću iz reprezentacije.

Dečka koji je toliko dao reprezentaciji, igrao u „zlatnoj“ generaciji koja nas je odvela na Svjetsko prvenstvo u Brazil i koji je reprezentaciji BiH mogao dati još mnogo. Međutim, svekolika, najpametnija ovdašnja javnost brutalnim komentarima na društvenim mrežama – natjerala je Edina Višću da se oprosti od reprezentacije u godinama kada nam je itekako još mnogo mogao pomoći.

Zamislite, zamjerili su mu ovdašnji stručnjaci sa društvenih mreža promašen penal! Čitati komentare nekoliko dana nakon te utakmice bilo je ogavno. Takva količina uvreda, poštapalica, montaža, na društvenim mrežama, za skromnog i finog momka iz Olova za kojeg nikada niste mogli pročitati niti jednu lošu vijest, za nekoga ko nije bio vezan za bilo kakve skandale, za nekoga ko se uvijek odazivao u dres sa državnim grbom i uvijek davao maksimum na terenu, za nekoga ko ponosno sa zastavom svoje domovine Bosne i Hercegovine proslavlja titulu prvaka Turske. Ipak, promašen penal bio je razlog da se izvrijeđa Edin Višća, od strane anonimusa za koje se ne zna dalje od njihove mahale ili kvarta, protiv nekoga ko je godinama dostojno predstavljao svoju zemlju. Užas!

Činjenica je da nismo svi isti, neko će psihološki bez problema podnijeti neke stvari, neko drugi neće, ali ko smo mi da sudimo?

Zabrinjavajuće da se nekoliko godina nakon slučaja „Višća“ isti ponovio, a javnost je ovaj put krivca u svemu lošem pronašla u Eldaru Ćiviću. Za krah kvalifikacija, poraze i sve loše što nas je pratilo u proteklo vrijeme –javnost je odlučila „silu“ iskaliti na nedužnom Ćiviću.

Kao da Eldar Ćivić nije imao želju za pobjedom, kao da Eldar Ćivić nije htio biti dio generacije koja će po prvi put otići na Evropsko prvenstvo. Ko može osporiti Eldarovu želju, ko može znati je li Eldar od silne želje smatrao da je najbolja odluka u 85. minuti trčati za protivničkim igračem prema centru igrališta, pa ga možda na taj način osujetiti da kreira napad. Šta da mu je to uspjelo za nogom i da se njegova odluka pokazala ispravnom? Ništa! Naravno niko to ne bi ni spomenuo, ali smo se uhvatili za grešku. I opet ponavljamo, opravdano je biti ljut sa sportskog i navijačkog aspekta, ali užasne uvrede i montaže prevazilaze sve ono što normalan razum može zamisliti. Kola su se ovog puta slomila na nedužnom Eldaru, na koga će sljedeći put?

Imamo li mi baš stotine sinova, igrača koji su iz naše kaljuže dospjeli do velikog Ferencvaroša u kome Eldar igra već godinama. Mislite da to može biti slučajno? Ne može! Iza toga stoje godine i godine mukotrpnog rada, odricanja, želje i rada. Poziv u reprezentaciju kruna je karijere svakog igrača, a igrač koji nastupa u klubu kakav je Ferencvaroš itekako se opravdano može nadati pozivu. I ne dolazi on u reprezentaciju zato što če naplatiti dnevnice ili zaraditi koji euro više, nego zato što tim patriotskim, domoljubnim činom – stavlja državu ispred svog intereresa, dolazi da se bori za svoju zemlju i predstavlja je na terenu.

Otjerali smo Višću, sada krivca za sve loše pronašli u Eldaru Ćiviću, ko je sljedeći? Moramo da shvatimo da je fudbal igra i da ćemo i dalje kako uživati i slaviti naše reprezentativce, tako ponekad biti i razočarani nekim nesmotrenim potezima, ali niko ne smije sebi uzeti za pravo da vrijeđa, vodi kampanju terora i online nasilja na društvrenim mrežama. Fudbal je samo igra, uredu, zovemo je najvažnijom sporednom stvari na svijetu ali nakon što sudija odsvira kraj, svi se mi okrećemo sebi i svojim životima sa planovima za novi dan.

I to je ono što mora biti normalno, slavit ćemo pobjede, bit ćemo razočarani nakon poraza ali nećemo i ne smijemo iskaliti svu našu ljutnju i bijes na nekome ko je među 23 najbolja koja tvoja država ima. Time se bave samo onaj sloj ljudi koji spada među najveći šljam našeg društva, koji od sopstvenog neuspjeha, svoj bijes želi iskaliti na nedužnom, a daleko uspješnijem, nadajući se da će biti sretniji i ispunjeniji, a zapravo će sutra kad se probudi ponovo biti isti, još gori i dalje pun mržnje, optužuvat će i kriviti svakoga drugog za lične neuspjehe i neispunjene ambicije. E takvima je vrijeme stati u kraj.

Zato ćemo ovako javno, bez uvijanja, dodvoravanja i uljepšavanja: Eldar Ćivić jedan je od nas!